|
|
|
Kisik Dišem. Osjećam zrak u plućima. Osjećam ga u grlu, nosu, ustima, u utrobi. Stvara vrtlog koji mi pomiče sve unutrašnje organe. Stvori se kada čujem riječi marina, plavo, bas i sarkazam. U tom trenutku, čini mi se, zrak više ne dopire do mene. Sve stanice mojeg tijela ukipe se, zalede kako bi pokazale poštovanje prema tuzi i boli onoga koji je suđen da ih vodi – srcu. Zaboravim na disanje i na zrak koji bi odmrznuo moje stanice. Zaboravim na sunce, mjesec, dan i noć. Zaboravim na mirise, opipe i poglede. Oko mene je ništavilo koje me pomalo tjera na povraćanje. Gadi mi se. Želim se maknuti od toga ili nešto sa sobom napraviti da ne osjećam to više. Plače mi se, zlo mi je, plače mi se, plače mi se, zlo mi je. Ne osjećam zrak, gušim se, zlo mi je. Sjetim se udova, mašem njima, zazivam u pomoć. Pojavi se lik crne kose, plavih očiju, visok, podsjeća na... Ne, ne, ne! Gorke suze kreću mi niz obraze, kao kiselina štete mojoj koži, ostavljaju crvene tragove kojima su se kretale da naznače svoje zlobno djelovanje. Poznati stranac mi prilazi. Smješka se. Makni se, makni se. Makni se, kvragu. A, onda se sjetim i ponovo udahnem. Osjetim lakoću kako mi kola žilama. Boje se vraćaju, a poznati stranac nestaje u magli. Vrati se nada. Pobijedit će te. Neću više biti hrana tvome egu. ![]() |
Defending myself from reality.
Možda je bolje da ne vidim Važno je...
Važno je imati nekoga uz sebe. Credits Design: murderscene Base Code: x Picture: x |