Jeste primjetili? Život je tako èitljiv. Ljudi šire lažne traèeve o uzbuðenju i sudbini, nepredvidljivosti života, sreæi na koju moramo èekati?
Mi smo ljudi koji vladaju svijetom. Svi misle samo na sebe i svako vodi svoju politku svi misle da su u pravu i ne prihvaæaju kritiku. To je taj život koji smo oèekivali? Svijet za koji smo odgajani, na koji smo doneseni s tolikom radošæu što smo napokon ovdje?
Sve što nas uèe u obrazovnim ustanovama je sve ono što postoji na svijetu i što nas okružuje u životima. Ali ne uèe nas kako da preživimo, kako da pomognemo neèijoj tuzi, kako da krajnju depresivnost privedemo kraju, kako da iskreno doživimo neèije suze, osmjeh, veselje, beznaðe. Ne uèe nas kako prijeæi preko neèije mržnje ili poruge. Ne uèe nas da shvatimo da najpametnije odluke nisu uvijek najbolje riješenje za sve.
Sami pokušavamo shvatiti što se uistinu dogaða oko nas i zašto. Sami si moramo postavljati nerealne inspiracije da imamo bar malo volje i želje nastaviti živjeti u potpunom rasulu od ovoga svijeta. Molimo se nadnaravskim stvorenjima u potrazi za spasom naše duše i u potrazi za pomoæi koja bi nam promjenila i poboljšala život. Pokušavamo si stvoriti sve ono što sa razlogom nije stvoreno kada se sami svijet stvarao. Ratujemo jer želimo pokazati svoju nadmoæ. Smišljamo sve moguæe dokumente i rijeèi i pojave, institucije, razloge, politièke stranke, države i jezike, nešto što zapravo uopæe ne postoji jer smo mi to izmislili. Smatramo da se razvijamo, a zapravo sami sebe zakopavamo u duboku jamu iz koje neæemo moæi izaæi.
Ali i volimo. Ili je i ljubav izmišljena pa je to samo osjeæaj povezanosti s neèim iz kojekakvih razloga. Razumijevanje i shvaæanje, uzajamno uzvraæanje poruka srca, privlaèenje vibracija druge osobe to je tu, to je užasno velika dubina svakog biæa u koji sami ne znamo prodrijeti niti objasniti niti shvatiti, možemo samo doživjeti.
Božiæ, roðendan ostani blagdani i nada da æe ti se tada zaista ostvariti tvoja najdublja želja, izgubljena volja za biloèime, pokušaj opisivanja osjeæaja najdubljih i najskrivenijih, povodljivost za onim što smatraš da je dobro... toliko bih toga mogla navesti... Ljudi su apsolutno èitljivi, a oni èine život i svijet tako da ni mene ni vas ni bilokoga drugoga ne treba èuditi da je sam život po sebi predvidljiv. Mi smo ljudi koji su ga razvili, svako po svom mišljenju misli da je to dobro ili nije. Mi smo ti isti ljudi koji filozofiraju jer mislimo da je život uvijek toliko nepošten da bi uvijek dobili kao pokoru podsjeæanje na èinjenicu da je nekima puno gore, razbuktavanje savijesti i žalosti.
Mi smo ljudi koji su mogli birati i koji su izabrali. Život i sudbina više ne vladaju nama veæ mi njima. Jer mi smo ti koji vladaju svijetom.

Gubiš se u mislima mojim
a ja ponovo postojim
Još mrvica je ostala da me podsjeti
kolko mi tvoja ljubav srcu prijeti
Još mrvica je ostala da budem jaèa
jaèa od onog što srce ne shvaæa
Kako te donio, tako æe te odnesti
jesenski vjetar kao sve loše vijesti
Kako te otkrio, tako æe te skriti
bijeli snijeg i neæe te biti
Jednom æu te sresti kad proðu dani
al izblijedit æeš tad u mojoj rani
I kao neznanci æemo se mimoiæi
jer odavno stigao je kraj našoj prièi
Možda još malo po srcu me grebe
jer ovom se pjesmom opraštam od tebe
Al polako izgubljen u mislima mojim
uèinio si da ponovo postojim

Tražim se. Tražim se po mraènim šumama i prljavim puteljcima. Tražim se po livadama, bankama, hodnicima bolnica i knjižnicama. Tražim svoje tragove, nešto što sam za sobom ostavila kako bih se prepoznala. Jeftine majice? Ne. Elektronièki ureðaji? Ne. Stara boja kose? Ne.
Pratim svoj miris. Prošlogodišnji miris. Mirišim na naivnost, ali naivno ne znanje, naivnu sreæu. Odišem nekim osjeæajem lakoæe. Sada sam puno teža, previše puna svega toga. Prije sam lakše hodala, lakše prolazila zrakom, kiša je bila blaža, vjetar donosio svježinu ne hladnoæu.
Tražim se i po dubokim jamama. Èini mi se da tamo èujem svoj uzvik, ali ne želim povjerovati da sam se sakrila tamo. To je zbilja opasno mjesto za igranje skrivaèa.
Tražim se u knjigama i crtežima. U slikama, gdje se prepoznajem i sjetim sebe, ali se ne vratim. Tražim se u filmovima i predstavama ali to zapravo nisam ja veæ bijeg od same sebe.
Tražim ljude koji su me znali. Za neke tek tada shvatim da me zapravo ne znaju, jer misle da sam to i dalje ja. Drugi mi prièaju o mojoj nadobudnosti i pozitivi kojom sam zraèila, ali koju je odnio hladan, ne svjež, vjetar 23. prosinca.
23. prosinca, kao u pjesmi.
Sjetim se tada sebe i drugaèijeg pogleda na sve stvari oko sebe.
Sjetim se svih gadosti kojih sam puna.
Odustanem od igre skrivaèa jer ovakva ja ne zaslužuje upoznati mene.

Momka gledam
rumenog od zime
dugaèkog kaputa

Pored njega sjedam
ne primjeti me nièime
Pogled mu luta

Najednom ruku pokrene
Dodirne moj dlan
U svoje oèi moje primi

I nema sretnije žene
Ne postoji ljepši san
Iz srca mi se dimi

I sjedimo kasno
Pod krošnjom drva
spojenih tijela

I nije mi jasno
I realnost sa snom se hrva
Jer je baš kako sam htjela.

Danas mi je roðendan. Možda do trenutka kada æu objavit ovaj post više neæe bit.
Dobila sam 2 iznenaðenja. Od svoje Teio i od Maše i Perko. I to me naprosto oduševilo.
Nasuprot njima tu su ljudi koje duže znam i od kojih sam oèekivala nešto, ne poklon veæ znak pažnje, uzbudljivo i iznenaðenje, al nisu se iskazali.
Možda radim i preveliku dramu oko toga. Jer kao i sve zamišljala sam ovaj dan savršenim, a na kraju ipak ostaneš razoèaran.
Great expectations? Charles Dickens znao je šta piše. Al njegova èièa mièa gotova je prièa ima naivno sretan završetak.

Postao si dio moje sijene. Iako te ne mogu vidjeti ni dotaknuti pratiš me ko u stopu, a taman sam se ponadala da sam ti pobjegla. Zašto stalno i uporno pokušavam živjeti u vlastitim lažima i mašti? Uvjeravam se u sve što znam da je nemoguæe. Neki bi rekli "nada", a ja bih prije rekla "samouništenje".
Osjetila sam kako mi zrak nestaje iz pluæa kao da isparava kroz oèi. Osjetila sam kiselost vlastitih osjeæaja kada su mi suze poèele teæi licem. Mogla sam upravo zamisliti kakve krvave tragove ostavljaju. Brzo sam otrèala do kreveta i bacila se na njega. Htjela sam vrisnuti, ali imala sam osjeæaj da si ne smijem to dopustiti i da se ne želim slušati. Zato sam sav svoj bijes iznjela na jastuk koji sam potom bacila na pod. Iznad mene bila je obješena snovolovka. Sjetila sam se one noæi kada si mi ju darovao. Rekao si da, ako se ikada izgubimo, da æe nam ova snovolovka pomoæi da se naðemo u lijepim snovima. Rekao si takoðer da nema ljepšeg osjeæaja od onoga kada si slobodan kao ptica... kada možeš odletjeti kamo god poželiš.
Sanjaju li ptice? Možeš li sada ti doletjeti u moje snove?
Pogledam na prozor i uoèim malu zelenkastu pticu, nikada prije viðenu. Brzo otvori krila i nestane.
Znaèi, možeš.


(ulomak iz knjige u procesu)


I mjenjat ce se ljudi kao i godisnja doba...
u svakome æu tražit bar
dio sjaja tvoga...i znam da cu
s vremenom plakat sve manje i tise...
a ti ces mi falit sve vise i vise

Ljuta sam. I živèana. Tako sam ljuta i živèana da bi onaj tko bi se sada nalazio u mome društvu zabrinuo za moje zdravlje.
Zar ne postoji nitko tko bi me mogao poslušati i u potpunosti se složiti sa mojim osjeæajima, a uz to vjerovati da to osjeæam, a ne mislit da se pravim "posebnom"?
Ljuta sam na svijet! Ne bolje reèeno na ljude. Na sudbinu i vjetar. Osim ljeti, ali inaèe da! Gadi mi se pomisao da je sve ovakvo kakvo jest. Gadi mi se i to što nisam sretna bar sa time što imam. Ali zašto bih? Zašto ako život i nakon toga prikazuje nove stvari koje želim? Ljuta sam jer imam, ali ne ono što sam si zamislila. Ako nešto mrzim to je da nikad ništa ne ispadne onako kako si ja zamišljam. I onda sam ljuta i živèana i nitko me ne voli! Briga me! Radit æu što hoæu, kako osjeæam i kako želim. Neæu se pokoravati drugima pa da drugima ispada onako kako oni zamišljaju. NEÆU.
Ljuta sam jer deziæ stoji na stolu odmah pored moje ruke. Prefinoo miriši ali ne drži dugo i zato sam ljuta!
Ljuta sam jer sve pomalo gubim, ali dobivam novo. Ljuta sam jer mi ljudi uzimaju, a ja ne èinim ništa baš suprotno pomažem im da mi uzmu sve. Ljuta sam jer ne želim bit ja, a opet želim. LJuta sam jer nisam onakva kakvom se zamišljam.
Jedina dobra stvar je gluma. Zato to volim, ali ljuta sam jer ne vjerujem da æe mi se taj san ostvariti. U glumi vidim izlaz i spas, mogu biti što hoæu, upravljam osjeæajima, sakrivam one svoje i ulazim u drugi lik, drugaèijih osjeæaja, uèim suosjeæati makar mi se suosjeæanje gadi jer mi ga nitko ne pruža onako kako ja to zamislim, volim kada mi se ljudi dive, sama smišljam scenarij i onako je kako ja zamišljam. Volim se osjeæati moænije i bolje od drugih. Svuda oko mene su ljudi koji su bolji od mene i vidi im se to u oèima dok ih gledam. Obožavam kada se meni to vidi u oèima i kada primjeæujem gaðenje ostalih. Jer znaju da sam bolja.

Pa vi recite da nisam odvratna osoba. Ali kao da mi je važno. Od sada radim što želim i osjeæam da je dobro. Nastavljam i svima glumiti jer mi pomaže da budem bolja u tome.
Nema boljih i od sad sam ja. Ali ljuta sam jer znam da neæe biti tako.

Veèeras æu te sanjati
Vidjet æeš, osjetit æeš
Bit æu odraz u tvojim plavim oèima
Barem noæima

Prstima prijeæi u tvojom kožom
Ljubit æu te oko vrata
Dok æe svirati Mjeseèeva sonata

Dotaknut æu ti usne svojima
Zažarit æe se tijela kao lava
Èak iako nije java...

Primit æu te za ruku
Ispreplesti æe nam se prsti
Naslonit æu glavu na tvoje grudi
Dok tijela nam se ko jedno budi

A onda malo po malo
blijedit æemo, nestajati
Ali ne brinem jer opet æu ja doæi

Posjetit te po noæi...

Gradim put od kamenja. Nadam se da æe bit dug i da se neæe srušit jer je ispod mene duboka provalija. Ne želim da me proguta. Ponekad puštam ljude da hodaju po mojem putu. Sviðaju mi se i želim da mi pomognu gradit ga iako oni grade i svoj put. Sa nekim posebnim želim graditi zajednièki put. Nadam se da æe biti dug i èvrst jer je ispod nas provalija. A ne želim da neko od nas padne.
Trenutno sam na izgradnju puta pozvala jednu djevojku. Nisam ju znala al vidjela sam joj poseban sjaj u oèima i svidjela mi se. Vidjela sam odmah da je posebna, neiskvarena i željna prijateljstva. Imala sam pravo jer ju sada i više nego volim.
Ponekad mi se èini da se spopièe na putu. I ja se nekada spotaknem, ali ne sviða mi se kada se to njoj dogaða. Raðe bih da se meni to dogaða. Osjeæam ogromnu prijateljsku povezanost s njom od trenutka kada smo se prvi put vidjele.
Pokušavam joj zavezati žnirance, ali nekako se uvijek odvežu. Zato æu joj kupiti nove tenisice. Ne želim da pati kada se udari!
Ta djevojka je skromna, ne znam tko ju je tako nauèio jer je prepuna vrlina. Kvragu da ih ja imam derala bi se cijelom svijetu da sam posebna. Al to je vjerojatno samo dio njene posebnosti i intrigantnosti. Ljudi koji ju ne poznaju nemaju pojima da im upravo takva prijateljica treba. Možda je zato i meni bolje. Mogu osjeæati da sam i ja njoj posebna koliko i ona meni. Ne znate kakva je to privilegija. Ma ni ona sama ne zna!
Gradim put od kamenja. Puštam ljude na njega, ako mi se èine u redu. Pazim ih da mi ne padnu u provaliju. Duboka je, jako.

Dišem. Osjeæam zrak u pluæima. Osjeæam ga u grlu, nosu, ustima, u utrobi. Stvara vrtlog koji mi pomièe sve unutrašnje organe. Stvori se kada èujem rijeèi marina, plavo, bas i sarkazam. U tom trenutku, èini mi se, zrak više ne dopire do mene. Sve stanice mojeg tijela ukipe se, zalede kako bi pokazale poštovanje prema tuzi i boli onoga koji je suðen da ih vodi – srcu. Zaboravim na disanje i na zrak koji bi odmrznuo moje stanice. Zaboravim na sunce, mjesec, dan i noæ. Zaboravim na mirise, opipe i poglede. Oko mene je ništavilo koje me pomalo tjera na povraæanje. Gadi mi se. Želim se maknuti od toga ili nešto sa sobom napraviti da ne osjeæam to više. Plaèe mi se, zlo mi je, plaèe mi se, plaèe mi se, zlo mi je. Ne osjeæam zrak, gušim se, zlo mi je. Sjetim se udova, mašem njima, zazivam u pomoæ. Pojavi se lik crne kose, plavih oèiju, visok, podsjeæa na...
Ne, ne, ne!
Gorke suze kreæu mi niz obraze, kao kiselina štete mojoj koži, ostavljaju crvene tragove kojima su se kretale da naznaèe svoje zlobno djelovanje.
Poznati stranac mi prilazi. Smješka se.
Makni se, makni se. Makni se, kvragu.
A, onda se sjetim i ponovo udahnem. Osjetim lakoæu kako mi kola žilama. Boje se vraæaju, a poznati stranac nestaje u magli.
Vrati se nada. Pobijedit æe te. Neæu više biti hrana tvome egu.